Memento mori
Indeks Članka
Stranica 1 od 4
„...Ovo je...Njihova noć...I...Njihov dan...Ovo je njihov...San...Hodi tiho...I...Tiho zbori...Moli...Ma ne govori...“ Riječi su ovo iz pjesme – molitve poeta s našeg Juga Jure Burića posvećene svima onima koji su nas napustili i, nadamo se, našli svoj vječni mir. Tamo gdje suza nema ni škrguta, ni jauka. Posebno ćemo se uz molitvu i svijeću zapaljenu pred Kristovim Raspelom sjetiti naših najmilijih, kao i dragih prijatelja koji nas nedavno napustiše – Andrije, Šimuna, Vlade, Petra, Ivana, Slobodana, pa dobre susjede Anđe i svih ostalih, znanih i neznanih. Neka im svjetlost vječna bude nagrada za sebedarje i dobrotu kojom su zračili i od nje izgarali. I umjesto cvijeća sjećanje na njih.
Svi sveti i Dušni dan
Svi sveti - Dan mrtvih kako su nas nekad gotovo naučili govoriti i Dušni dan dani su koje posvećujemo našim najmilijima, koji su nas zauvijek napustili, i na sve one s kojima smo dijelili naše vrijeme, sve one lijepe ili manje lijepe trenutke. Kao da je jučer bilo kad smo ispratili dobrog čovjeka i dragog prijatelja Ivu, pa samotnjaka Tonija..., prije toga još mlađahnog Antu, pa dvije dobre prijateljice istoga prezimena, istoga godišta i mjesta rođenja, koje kada su se dogovorile otići istog dana, pa nedavno dvojicu gromada od ljudstva – dva brata - Filipa i Petra...I tako stalno, iz dana u dan, iz godine u godinu, bez kraja i konca. Rijeka bez povratka.
Franjina „draga prijateljica“, koju malo tko zove, ali koja nikoga ne zaboravlja, radi neumorno i predano. Bez prestanka. Sve po nekom nedokučivom, i samo Njemu znanom planu. Nekad nam se čini da uzima samo najbolje. Ali, ipak, na koncu svi dođu na red. Gdje su sada svi oni koji su prešli s onu stranu rijeke? Gdje je moja draga starica majka? I moj dobri ali manje sretni otac. Ona svetica, a on grešnik. Jesu li se našli? Jesu li zajedno? Ona, vjerujem, nije mogla dobiti manje nego najbolje mjesto u vrtu gospodnjem. I sigurno je izmolila milost i za njega. Jer njegovi grijesi i nisu bili pravi grijesi; od njih nitko nije bio ucviljen. Jedino malo ona, jer ga je stalno čekala, a njega dugo, dugo nije bilo. Ali, zato je on nju na koncu dugo čekao.
Otići ću i danas na Mirogoj, zapaliti svijeću pred velikim raspelom, i pokušati pomoliti se... Za sve koji su našli svoj mir...tamo negdje u beskraju „carstva s druge strane“, odakle se nitko ne vrati. Ponajprije za ono dvoje, koji su zaslužni, ili, još bolje, odgovorni što postojim, što sam se uopće našao tu pod ovim nebom. I barem zamisliti, ako ga već ne mogu dodirnutii, sivi, hladni kamen s njihovim imenima i stoljetni hrast ponad toga vječnog mira..., tamo daleko, „iza sedam gora,...iza gloga iza drače...", na prisojskim Maljevinama.
Razmišljat ćemo i onim drugim prostorima s "one strane" (jer ako postoje dobri, postoje i loši) - onim strašnim krugovima gdje krici grješnika i škrgut zubi nikad ne prestaju, i gdje se bezbrojna tjelesa u vječnom i uzaludnom propinjanju pokušavaju osloboditi plamenih jezika, niti nema više mjesta. Kako bi to bilo danas s Vergilijem proći pored tih krugova i vidjeti to društvo nevoljnika i pitati ih što ih tu dovede. Je li možda to što su zbog svoje sebičnosti i nezasitnosti mnoga sirota djeca ostala bez kruha, radnici bez posla, bolesnici bez lijeka, nejaki bez zaštite...?
Ako vam se još da – možete galerijom posjetiti neka značajna mjesta naše povjesti, mjesta stradanja ali i slave, i vidjeti kako izgledaju njihova posljednja počivališta za koja neki tvrde da su najljepša. To su Bleiburg, Vukovar, Nin, Čakovec, Drniš i neki naši prekogranični krajevi gdje od stoljeća sedmog žive Hrvati – ramska dolina i Tropolje – Livanjsko, Duvanjsko i Kupreško polje. Tu su Otavice s Meštrovićevom kapelicom – mauzolejom i izvor Cetine pored kojega se nalaze ostaci ranokršćanske crkve Svetoga spasa, koju nam pokušaše prisvojiti pobunjena „braća“. Zanimljivo je vidjeti pravi troplet na spomeniku čovjeka čije se prezime nikako ne bi moglo uklopiti u popise hrvatskog korpusa. Neka im se Svevišnji svima smiluje.
Ante Lj.