Naslovi, koje ste propustili
Indeks Članka
... Mitomansko propinjanje na vrh svjetske povijesti zbiva se istodobno s dramatičnim srozavanjem u bezdan iste te povijesti gdje bosanskohercegovački muslimani tavore kao bespomoćne žrtve. Najstariji, najukorjenjeni i najutentičniji bosanski narod, nositelj kontinuirane tisućljetne bosanske državnosti, dio velike i nadmoćne islamske civilizacije i kulture, zapadni bedem slavnoga Osmanskog Carstva i njegov najvjerniji čuvar istodobno je stoljećima bio obespravljena, ponižavana, tlačena, uništavana i iskorjenjivana zajednica koja je nemoćna "lijegala pod mač" svojih krvnika sa Zapada i s Istoka, među kojima su najgori bili Srbi i Hrvati, dva omanja europska naroda koja najveći dio respektivne povijesti nisu imali ni vlastite države koje bi projektirale i planirale genocide nad bosanskohercegovačkim muslimanima niti
vojne i druge "infrastrukturne" uvjete da ih provode. To osobito vrijedi za Hrvate.
Srbija i Hrvatska navodno još nisu odustale od genocidnih planova pa samo čekaju povoljne prigode da se opet "late mača". Bošnjaci se tako stalno održavaju u stanju postgenocidne i predgenocidne vrućice iz koje se ne vidi izlaz. Ocrtana je konstrukcija povijesti intelektualno neobranjiva, ona se ne može objasniti racionalnim argumentima, u nju se naprosto mora vjerovati. Vjerovati se mora i u sve racionalno
neobjašnjive i nedokazive dijelove i fragmente te konstrukcije koji protuslove jedni drugima, međusobno se poništavaju, ali ostaju imuni na znanstvena opovrgavanja. Bošnjačkim autorima kao tvorcima povijesti nevažna je razlika između historijskih činjenica, mitova i legendi...
Cijeli tekst na: https://hrcak.srce.hr/file/372336
Ovako suprotna - bošnjačka strana:
https://autonomija.info/logori-herceg-bosne-kosmari-iz-haske-arhive/
Ovi podaci se rijetko spominju, negiraju se ČINJENICE o muslimanskim logorima i zločinima. Muslimani svoje logore negiraju pa su ih preimenovali u sabirne centre, negiraju zločine počinjene nad Hrvatima i Srbima u mnogobrojnim logorima. Tužiteljstvo BiH je 2013. donijelo skandaloznu odluku da se muslimanski logori (logori tzv. Armije BiH) preimenuju u sabirne centre.
Prema podatcima Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH više od 14.444 Hrvata je bilo zatočeno u 331 logoru tzv. Armije BiH (u 23 općine), više od 10.386 civila i više od 4.098 vojnika HVO-a. U tim logorima su ubijena 632 Hrvata, 50 njih na ritualan način.
Logori Hrvata, Muslimana i Srba na teritoriju Bosne i Hercegovine (BiH) su činjenica i ne smije se negirati. U tim logorima su počinjeni masovni zločini pa je zločin negirati te zločine. Pored najnehumanijih logora bila su i sabirna logori (mjesta), gdje su zločini bili rjeđi, iz kojih se zatočenike slalo u zloglasne logore.
Nažalost, svi nastoje umanjiti zločine svoje etničke skupine pa umanjuju zločine svojih sunarodnjaka, a uvećavaju zločine druge i treće strane. A u tome su Bošnjaci najbolji.
Negiranje zločina, bez obzira s koje strane dolazi, je novi zločin prema svim stradalnicima rata u BiH. Bošnjačko vodstvo ne dopušta pristup arhivima tzv. Armije BiH i AID-a (tajne službe Alije Izetbegovića) pa je do nekih podataka nemoguće doći. Zašto? Ne žele istinu? Muslimani niječu svoje logore i uvjete života zatočenika.
Za zatočenje civila i zarobljenih vojnika HVO-a korištene su športske dvorane, škole, tvorničke hale, općinske i policijske zgrade, muzeji, crkve, štale, privatne obiteljske kuće, podrumi, trapovi i slično. U muslimanskim logorima ubijena su 632 Hrvata!
Maltretiranje logoraša/zatočenika, uskraćivanje hrane i vode, osakaćivanje, tjeranje na prisilni rad, nasilno vađenje krvi, silovanje, ranjavanje, fizičko i psihičko maltretiranje su bili svakodnevni.
Prvi muslimanski logor bio je u Sarajevu za zarobljene pripadnike JNA 1992. godine (većinom Srbe). General Sefer Halilović je namjeravao zarobljene pripadnike JNA (173 vojnika) rasporediti na mjesta koje su Srbi granatirali, kao živi štit su trebali poslužiti.
Sefer Halilović je kazao „Ja se ne slažem da se vrati ijedan. Nego da se rasporede po 10 na objekte koje oni gađaju, pa ako hoće neka izvole da gađaju, jer prvo ne poštuju prekid vatre“.
Nakon početka muslimansko-hrvatskog oružanog sukoba Muslimani otvaraju logore za Hrvate (civile i zarobljene pripadnike HVO-a). Među prvima je otvoren logor Silos u Kaćunima, općina Busovača. Muslimanski logor je otvoren 5. siječnja 1993., a sukob je počeo 24 siječnja 1993. Također je otvoren logor u jednoj kući u Dubravici (općina Vitez, 9. siječnja 1993.).
Otvaranje logora u Konjicu, nakon napada muslimanskih postrojbi na HVO, 14. travnja 1993.
Muslimanski logori za Hrvate (civile i zarobljene pripadnike HVO-a):
Općina Bugojno. Najpoznatija mjesta zatočenja: Stadion NK „Iskra“; KSC – Kulturno sportski centar, dvorana; Bivši dom časnih sestara; MUP; Hotel Kalin; Gimnazija; Donjići – garaža kuće; BH banka, Salon namještaja; O. Š. Vojin Aleksić; Garački podovi; Guvna; Gračanica, podrum osnovne škole; Vejići, Muzička škola i drugdje.Nestanak 21 logoraša u Bugojnu, odvedeni iz koncentracijskog logora sa Stadiona NK Iskra.
Općina Uskoplje/Gornji Vakuf. Najpoznatija mjesta su: Duratbegovićev Dolac; Pajić Polje, Osnovna škola i Centar.
Općina Donji Vakuf, logor Prusac
Općina Travnik. Najpoznatija mjesta su: Kasarna JNA; Mehurić; Stara tvrđava Travnik. U logoru Mehurići, u kući Milojka Savića bilo je 35 djece i staraca, a od toga su 2 žene bile Srpkinje.
Općina Zenica, najpoznatiji logori: KPD Zenica i Muzička škola.
Općina Maglaj, najpoznatiji su: zgrada MUP-a, TO-e.
Općina Žepče, najpoznatija mjesta su: Preko i Kiseljak.
Općina Vareš, najpoznatija mjesta zatočenja su: Motel „Sretno“ i Strujni pogon.
Općina Mostar. Najpoznatija mjesta zatočenja su: Stara IV. osnovna škola; Drežnica – općina Mostar – Crkva svih Svetih; Logor u Bijelom Polju u Mostaru; Topčić Polje.
Općina Konjic. Športska dvorana na Musali, 1.092 logoraša (od toga 108 srpskih civila).
Općina Hadžići. 2 mjesta zatočenja („Silos“ i hotel Mrazište – Igman). . U logoru „Silos“ bilo je zatočeno 570 Srba i 180 Hrvata, ubijeno je 7 Hrvata.
Općina Jablanica, Muzej Bitke za ranjenike (bilo je 623 logoraša, 88 su bili ratni zarobljenici).
Općina Vitez. Crna kuća je najpoznatiji logor/mjesto zatočenja.
Općina Busovača. U Lašvanskoj dolini bila su 24 muslimanska logora kroz koja je prošlo 3.515 hrvatskih civila i zarobljenih vojnika HVO-a.
Privatni logori. Logori u kojima su zatočene Hrvatice i Srpkinje a služili su za prisilnu prostituciju, za „odmor“ muslimanskih vojnika. Javne kuće, u kojima su silovane Hrvatice i Srpkinje (Bugojno), zimski centar Rostovo na putu Novi Travnik – Bugojno. Djevojčice su bile silovane i ubijane.
U muslimanskim logorima su bila zatočena djeca i njihove majke:
U logoru OŠ Maskim Kujundžić u Čelebićima bilo je 4 djece.
U Otrošcu od 35 zarobljenika bilo je njih 15 do godinu dana života.
U kući Vjekoslava Drlje bilo je zatočeno 7 djece.
Na području Bugojna u tri muslimanske kuće bilo je 36 djece (Hrvati).
U kući Franje Jurčevića 25 žena i djece u Novom Travniku.
U kući Žarka i Mate Adžaipa 63 djece i žena.
Zatočenici su, također, bili katolički svećenici i časne sestre, bili su maltretirani na razne načine.
Logori u franjevačkom samostanu i crkvi u Gučoj Gori, u klosteru časnih sestara u Bugojnu, kroz koji je prošlo 106 zatočenika civila i vojnika HVO-a, u crkvi Duha Svetoga u Fojnici sa 33 zatočenika, u župnoj crkvi u Drežnici. Logori su bili i u džamijama i kućama hodža.
Muslimansko političko i vojno rukovodstvo je znalo za logore nije dopuštalo posjete djelatnika Međunarodnog Crveniog križa. Međunarodni Crveni križ je morao dobiti dopuštenje Harisa Silajdžća (predsjednik vlade BiH, u to vrijeme) ako je želio posjetiti neki logor.
O zločinačkoj politici muslimanskog vodstva svjedočio je i vođa mudžahedina, suđenje generalu Armije BiH Rasimu Deliću koji je potvrdio da su sve naredbe dolazile od muslimanskog vodstva. Naredba mudžahedinima bila je „Očistite Hrvate iz Lašvanske doline, civile prognati ili odvesti u logore. Mudžehedini su u BiH došli na poziv Alije Izetbegovića. Muslimanski političari (Ejup Ganić) je javno izjavio da je njihov cilj zauzeti Lašvansku dolinu i istjerati Hrvate s njihovih vjekovnih ognjišta.
Tijekom rata su u Lašvanskoj dolini bila 24 muslimanska logora (IM) kroz koja su prošla 3.515 hrvatskih civila i zarobljenih vojnika HVO-a. U Lašvanskoj dolini ima 23 hrvatska stratišta, smrtno je stradalo 338 Hrvata ili 0,4%, a na 7 muslimanskih stratišta 166 Muslimana ili 0,12% prema popisu stanovništva iz 1991. godine.
Hrvati su u logorima Armije BiH prošli užasne torture. Tužiteljstvo BiH je 2013. logore Armije BiH preimenovalo u sabirne centre. Povodom te skandalozne odluke tada je reagirao predsjednik Udruge hrvatskih logoraša Domovinskog rata Mirko Zelenika:
„Na kraju će nam reći kako Hrvati nisu imali žrtava u prošlom ratu. Vrijeme je da se i hrvatska politika u BiH aktivnije uključi u rješavanje ovoga pitanja. Ipak, bh. pravosuđe sasvim drugačije vidi tu priču. Ono se svrstalo na stranu bošnjačkih političara koji godinama ponavljaju laži kako Armija BiH nije imala logore za Hrvate i Srbe u prošlom ratu. Tvrde kako su umjesto toga imali zatvore i sabirne centre, a pokušajima promjene povijesnih činjenica sada se priključilo i Tužiteljstvo BiH. Ja sam bio u tri logora na tri lokacije.
Bio sam u Zukinoj bazi, zatim u crkvi u Drežnici, a onda su me ponovno vratili u Jablanicu. Ja sam došao u muzej početkom studenog 1993. i zatekao sve civile iz Doljana koji su ostali živi, Grabovice i ostalih mjesta. To je bio klasični konc-logor gdje su ljudi ubijani, vođeni na prisilni rad, zlostavljani“, rekao je predsjednik Udruge hrvatskih logoraša u BiH Mirko Zelenika.
Mali broj zločina nad Hrvatima je procesuiran.
Zaneseni Patkovićev govor može se pronaći na linku: https://www.youtube.com/watch?v=6c65SBQJ0mw. No, ako ga u međuvremenu skinu, eto nekoliko naglasaka. Zapovjednik Patković govor počinje riječima: Prije nego što išta kažem zamolio bih vas da vi kažete, onako kako to najbolje znate pa uzvikuje: Tekbir! A borci gromoglasno odgovaraju: (Allahu Akbar! Bog je velik). A zapovjednik Patković dodaje: La ilahe illellah! (Samo je Alah Bog).
U nastavku upozorava na “otrovne pipke” koje pružaju zapadni dušmani na “prostorima gdje duh islama stvara nove vizije budućnosti i nove vizije spoznaje: Bosna, Čečenija, Palestina”. Poziva na “povratak svojoj vjeri i istini”, i podsjeća na velike pobjede 7. muslimanske: “odbrana Zenice, Ovnaka, Kaknja, Fojnice, Vareša od ekstremnog dijela HVO-a”.
Te velike pobjede 7. muslimanske i mudžahedina na potezu između Travnika i Zenice u koje pripada i pobjeda kod Ovnaka, prema svjedočenju Ive Rajkovića, nekadašnjega profesora travničke gimnazije izgledale su ovako: “Sve je više silovanja bilo, ubojstava, saznajemo za klanja. Prvih par dana poslije 3. lipnja Hrvate su prisilili, osim metenja ulica, kopanja rovova, da pokupe mrtve i stoku ubijenu i da je pokopaju. Na čelu te skupine bio je Kakanj Hrvoje. Priča mi da je nailazio na vezane, ubijene svinje i ljude zajedno. Bili su vezani ljudi i krmad; tijelo svinje i tijelo čovjeka, jedno pokraj drugoga.”
Uloga zapovjednika Patkovića u tim je pojedinačnim zločinima također bila pojedinačna. Sudski je prepoznata njegova pojedinačna uloga u ubojstvu petorice zarobljenih pripadnika HVO-a i jednoga srpskog civila u hrvatskom selu Dusina još u siječnju 1993., prije izbijanja muslimansko-hrvatskoga rata. Zarobljenici su bili i osakaćeni, a zapovjedniku Zvonku Rajiću izvađeno je srce.
Tko mu je izvadio srce?
Još u jesen 1998. godine njegova je udovica svjedočila pred Haaškim sudom da joj je muža ubio osobno komandant Patković, a potom i ostale, izvodeći jednog po jednog, pritom sadistički psihički i fizički zlostavljajući one kojima je dao da prežive. Patković se kao ubojica iz Dusine izrijekom našao i u haaškoj optužnici protiv zapovjednika Kubure i Hadžihasanovića, ali nikako da stigne do suda u BiH. A kada je slučaj stigao do suda, na optužnici nije bilo Patkovića, nego njegov vojnik. A on je bio svjedok. I Sud BiH je krajem 2014. godine osudio vojnika, za ubojstvo četvorice zarobljenika i jednoga civila u Dusini.
Ali i ustvrdio kako “postoje indicije da je komandant Patković učestvovao u pogubljenju Zvonka Rajića” (paragraf 386), no to nije bio predmet ovoga suđenja. Niti jedno tužiteljstvo u BiH nije se našlo pozvanim provjeriti te indicije: Je li Šerif Patković ispalio s leđa rafal u zarobljenoga zapovjednika Rajića? Je li mu srce izvadio komandant ili njegov rafal? I što je mislio kada je naredio osuđenom vojniku da se on “pobrine za civile”? Naprotiv, Šerif Patković je i dalje savjetnik blizak Bakirovoj stranci i boračka savjest Armije BiH.
No, priča nije potpuna ako se ne pogleda nastavak velike smotre 7. muslimanske brigade i govor njihova vrhovnog zapovjednika Alije Izetbegovića, kojega su strani islamski borci još zvali i – Ali ili Izzat. Govor se može pogledati na linku: https://www.youtube.com/watch?v=oKKDYPo4oE8&t=141s. Nakon pozdrava dragim vojnicima i višekratnoga gromoglasnog uzvraćanja vojnika s “Tekbir! Allahu Akbar”, Alija im kaže: “Moj govor neće biti dugačak. Bit će kratak. Zašto? Zato što vojnički govori obično nisu dugački. I drugi važniji razlog: zato što između onih koji se dobro razumiju kao što se mi razumijemo, vi i ja, ne treba puno riječi. Mi i u malo riječi možemo jedni drugima puno reći.” Sinteza je bila potpuna.
Vrhovni zapovjednik im je čestitao na pobjedama i upozorio ih da paze što rade jer “gledaju i na mene i na vas”. Ali je tada uistinu imao malo problema, jer je jedna od posljednjih velikih pobjeda ovih boraca bila otmica četvorice uglednih Travničana i ritualno odsijecanje glave jednome od njih. Pojedinačno, kako bi rekao Bakir. Sve je laž, dodao bi Šerif. Sve je to poslao Tuđman, zaključio bi Bakir, piše Višnja Starešina u Slobodnoj Dalmaciji.
https://www.cnak.ba/kolumne/pod-povecalom/pomozimo-bakiru-vidjeti-mudzahedine/
Memorandum SANU 2
https://drive.google.com/file/d/18YNYBSH-7-h8H6xDCntnXNG2fLix9GZm/view?usp=drive_link
- << Prethodno
- Sljedeće